Od pomorca do sarkom borca

Tomislav Filipović

Po zvanju sam pomorac. U trenutku kada sam primijetio tvorbu na desnom koljenu nalazio sam se negdje na području Australije. Tvorba oblika oraha me kroz narednih mjeseci nije bolila, niti mi je smetala, znao sam da postoji, da je tu, ali ni u jedan posto slučajeva nisam slutio da bi me ta tvorba odvela na skroz drukčije putovanje od onog kakvog mi pomorci poznajemo.


Po dolasku s broda odlučno odlazim na pregled kirurgu, gdje on brzom dijagnostikom donosi zaključak kako se radi o lipomu, tj. masnom tkivu koje je izazvano prekomjernim fizičkim radom i klečanjem na koljenu. Kako sam na pregledu kod kirurga bio krajem prosinca, operacija je uslijedila odmah početkom siječnja gdje mi je tvorba veličine 2 cm uklonjena. Po riječima kirurga patološki nalaz smo trebali čekati otprilike sedam dana, iako je on bio uvjeren kako je to sve u redu. Naposljetku smo nalaz čekali mjesec i pol, otkrio nam je ono čemu se nismo nadali, a to je da se unutar tkiva koje je poslano na analizu nalaze tumorske stanice koje odgovaraju Ewingovom sarkomu.


Ja sam tad bio nezainteresirani adolescent kojem je u glavi bilo samo da se odmori nakon dolaska s broda, od svih tih odlazaka liječniku; otac je imao tu privilegiju da sazna za dijagnozu prvi, tome je prethodilo i to što je on zdravstveni radnik, pa ga taj nalaz nije mogao preskočiti. On je bio prvi koji je doznao za dijagnozu, a meni ju je prenio riječima „ znaš, došao je nalaz, pa to i nije baš dobro, morat ćeš piti neke lijekove“. Meni je to zvučalo prihvatljivo, jer s lijekovima imam iskustva (barem s onima na koje sam ja mislio u tom trenutku). Ipak, to nisu bili ljekovi na kakve sam navikao, a ni to nije bila dijagnoza kakvu sam očekivao. Obitelj je potonula, otac više nego majka, jer otac se za tih godina nagledao svačega u zdravstvenom sustavu.


Ja sam to prihvatio na drugačiji način, pomalo neobičan, meni tada nepoznat. Za ne povjerovati je koliko se čovjek može brzo promijeniti, i svoje razmišljanje usmjeriti i razviti da ide u skroz nekom drugom (ozbiljnijem) smjeru kakvo do tada prije nije poznavao. Zadrto sam tvrdio da će se to riješiti, i da nema prepreka kakve mi pomorci ne možemo prijeći kako bi došli do krajnjeg cilja. U tom cilju puno su mi pomagale duge šetnje koje sam radio u inat sarkomu, za kojeg sam tada pročitao da napada kosti i meka tkiva. Također, u svemu tome su mi puno pomogle i duge vožnje slušajući razne žanrove muzike koje bi me u tom trenutku podizale, dok sam razmišljao kako dalje.

Ubrzo nakon patološkog nalaza slijedio je prvi posjet onkologu na KBC Rebru u Zagrebu. Posjet Zagrebu obznanio je da slijedi kemoterapijsko liječenje koje uključuje 15 kemoterapija, od kojih su 6 bile po takozvanom VIDE protokolu, dok je ostalih 9 bilo po VAC/VAI protokolu. Dodatno se tu spominjala i reoperacija zahvaćenog dijela, te eventualno zračenje. Nakon tog prvog posjeta onkologu prvi put sam se osjećao bolesnim, i u glavi realizirao stvarne okolnosti koje stoje ispred mene narednih godinu i pol dana.


Uslijedile su kemoterapije, tih šest VIDE protokola sam podnio dosta dobro, uz nedostatak kose i dlaka na sebi, apetit sam imao i održavao jedući sve, slatkiše u manjoj mjeri, ali ostalu hranu punu proteina i vlakana nisam izbjegavao. Čaša crnog vina tu i tamo isto nije bila na odmet. Tegobe poput mučnine, žgaravice i bolova rješavao sam lijekovima propisanim od strane onkologa, ali i dobrom, starom, poznatom mineralnom vodom koja mi je uvelike pomagala kod rješavanja problema sa žgaravicom, ali i kod probavljanja hrane.


Nakon završenog VIDE protokola uslijedila je reoperacija. Odvila se na mjestu gdje je tvorba prvotno bila, ali ovaj put se išlo u širinu kako bi se odstranilo što više tkiva koje se nalazilo oko te tvorbe. Nakon operacije dočekala me noga u ortozi i mjesec i pol dana fizikalne terapije kako bi se noga što bolje oporavila. Po oporavku primio sam kemoterapiju po VAC/VAI protokolu, te su nakon toga uslijedila zračenja za koja se nije očekivalo da će se uopće pojaviti u mom procesu liječenja, ali u tren oka dodijeljeno mi je 25 zračenja. Zračenje je za mene bilo dosta monotono, svaki dan je skoro pa isti, a promjene tek da i ne osjetite. Tek pri samom kraju zračenja mogao sam se pohvaliti promjenama na koži uzrokovanim zračenjem, a pravo iskustvo krenulo je par dana nakon što sam skroz završio sa zračenjem. Danas se pak mogu pohvaliti s idealno izdepiliranim dijelom noge kakve bi žene mogle samo sanjati.


Tokom liječenja uspio sam privesti kraju jedan od svojih postavljenih ciljeva, a to je diplomirati na pomorskom fakultetu. Bio je to jedan izazovni period, jer učenje i liječenje bili su teško spojivi zbog manjka koncentracije i problema s pamćenjem. Ali, kako ništa na svijetu nije nemoguće, dokaz je upravo ta diploma koja je došla u najteže vrijeme.

Danas, nakon više od godinu i pol od „završetka“ liječenja polovica mene živi u strahu da bi se jednom taj vrag mogao vratiti, a polovica mene pokušava živjeti život onako kako ga ostali vide, onako kako ga ostali žive, samo s moje strane dosta kompleksnije, s velikom dozom poštovanja prema svemu što proživim, svemu što vidim i svemu što osjetim. Dijagnoza je nakratko promijenila moj fizički izgled, ali ono što se promijenilo unutar mene je puno značajnije.

Ona me je izgradila kao osobu u kratko vrijeme, naučila me poštivati sve ono što mi se dogodi,  pokazala mi kako treba razmišljati, dokazala mi da nije sve stvar materijalizma, i da se sreća zapravo nalazi u malim stvarima koje mom oku nisu bile vidljive prije.


Zato ti, koji ovo čitaš, ne daj da te dijagnoza smete, izbaci iz tvog centra gravitacije; dijagnoza ima taj zadatak, ali ti moraš biti spreg sila koji će se oduprijeti njenom djelovanju. Svaki dan napravi korak naprijed, iako misliš da je on malen i možda bezazlen, već sutra će ti se dokazati suprotno. Imaj vjere u sebe, upoznaj svoje tijelo, razaznaj što ti ono govori, i tim putem ćeš doći do željenog cilja.

čitaj ostale Ispovijesti